Zašto igramo igre, 2. dio

Prošli smo tjedan počeli ulaziti u motivaciju igrača. Raspravljali smo o izazovu i ružnom natjecanju polusestra, dva najčešća motivatora. Danas gledamo još dvije na putu stvaranja cjelokupnog modela onoga što nas pokreće.

Možda rjeđa od prva dva motivatora, kreativnost je unatoč tome važna pokretačka snaga psihe igrača. Iako se u početku igranje ne čini posebno kreativnim činom, sa svojim formaliziranim pravilima i strukturiranim sustavima, ima puno više prostora za samoizražavanje nego što se može pomisliti. Neke se igre igraju izravno kroz jedinstvene prezentacije ili umjetničke teme. Glazbene igre i mnogi Simovi naslovi u osnovi su samo izražajna mjesta kojima upravlja računalni sustav pravila. Ostali kreativci pronalaze svoje mjesto u igranju više igrača. Moderna sportska oprema mmorpg i ukrasne kombinacije broje se milijunima. Kreativno motivirani igrač uživa u dizajniranju kako izgleda njihov lik, kao i promjeni načina interakcije sa okolinom. Kreativno motivirani igrači napreduju kad su prodajna mjesta dostupna. Sve što uključuje visok stupanj izražavanja, ukrašavanja ili veliku apstraktnu komponentu privlači ih. Oni venu u igraćim okruženjima kojima upravljaju isključivo brojevi i u onim gdje je prezentacija izuzetno homogena.

Iako to ponekad ne volimo priznati, eskapizam je motivacija koja živi u srcu svakog igrača. Dizajn, igra stvara prirodno drugačiji svijet. Čak i igre kojima je jedan od primarnih ciljeva simulacija nekog aspekta stvarnog svijeta preoblikuju igrača u neku ulogu koju smatraju uzbudljivijom od svoje. Bijeg u ulogu avanturista, pilota, napadača ili čak čuvara zoološkog vrta pruža motivaciju za gotovo svakog igrača. Motivirani eskapizmom igrači traže igre u kojima je okruženje bogato, sveobuhvatno, stvarno. Uspijevaju u svjetovima u kojima je suspenzija nevjerice velika, gdje se mogu izgubiti u dubini i složenosti koja im je na raspolaganju. Oni gravitiraju igranju uloga i simulacijama, okruženjima u kojima je svijet bogat i vjerodostojan. Skloni su izbjegavanju apstraktnih igara u kojima je teško vjerovati ili razumjeti temeljnu stvarnost. Čudna je vrsta paradoksa da MMORPGS sa svojom nevjerojatno dubokom poviješću i ekspanzivnim svjetovima nije toliko privlačan igračima koji su motivirani eskapizmom kao čisti RPG-ovi. Ovaj efekt proizlazi iz aspekta više igrača. Igrači koji na javnom kanalu razgovaraju o temama izvan igre ili, što je još gore, o mehaničkim i numeričkim aspektima svijeta igre mogu dobro pokvariti iskustvo eskapista i navesti ih da traže društvo likova koji nisu igrači ili drugih koji dijele njihovu motivaciju.

Mnogo je napravljeno na negativnoj strani eskapizma. Igrač koji provodi previše vremena u svijetu koji nije njihov, može početi gubiti kontakt. Ova vrsta razdvajanja od stvarnosti može, i dovela je, do svih vrsta problema s poslom, školom i osobnim odnosima. To, međutim, ne znači da je sam eskapizam nezdrava stvar. To je osnovni dio ljudskog iskustva. Razlog zbog kojeg odmaramo, gledamo poteze, uživamo u sportskim događanjima ili idemo na kampiranje u osnovi je eskapistički. Kao ljudi, često smo nezadovoljni svojim puno u životu. Prirodno je tražiti aktivnosti koje nam omogućuju da doživimo nešto izvan našeg svakodnevnog života. Igre se ne razlikuju. Međutim, kao igrači, često smo neshvaćena zajednica. Dugujemo sebi i cijelom svijetu kako se boriti informacijama, šireći pozitivnu stvarnost igre i igračke kulture, tako i interno boriti se protiv opsesije. Koliko god se neka igra čini dobrom zamjenom za stvarni svijet, ona je na kraju samo razonoda. Ostavite ga povremeno.

Sljedeći tjedan zaključujemo sa socijalnom interakcijom. Zatim ćemo prijeći na neku vrstu objedinjene teorije o svemu tome.